Violina je gudački žičani instrument. Iz te definicije proizlazi da ton proizvodimo povlačenjem gudala po žicama. Violina ima istaknuto mjesto među širokom paletom instrumenata pa se zbog svojih tehničkih mogućnosti, briljantnosti izvedbe i bogatog izvođačkog programa naziva još i kraljicom instrumenata. Zbog mogućnosti izvođenja visokih tonova spada u sopransku skupinu instrumenata.

Povijesni razvoj seže u razdoblje prije 10. st. n.e., dok je današnji oblik razvijen u 16. stoljeću, od kada datiraju počeci djelovanja glasovitih obitelji graditelja instrumenata: Amati, Guarneri i Stradivari.

Viola pripada gudačkoj obitelji instrumenata. Svojim je izgledom slična violini, premda je nešto veća. Karakterističan je njezin baršunast, tamniji ton.Viola je solistički instrument, ali ujedno i instrument za komorne i orkestralne izvedbe.

Njezino je mjesto u komornim i orkestralnim sastavima ključno jer čini nit koja povezuje dionice violine i violončela. Povijesno gledano, viola je u svojim različitim oblicima (viola da gamba ili viola da braccio) bila jedna od ključnih ishodišta za razvoj današnji gudačkih instrumenata.

Violončelo ili čelo je tenor glas u gudačkoj obitelji. Oblikovan je kao i violina samo je puno veći i drži se među koljenima. Možemo ga nazvati kraljem gudačke obitelji. Može proizvoditi od najdubljeg do najvišeg tona i na svoje 4 žice daje mogućnosti za postizanje izrazite virtuoznosti.

Prvi poznati graditelj violončela bio je Andrea Amati (oko 1500./05.-prije 1580.), prethodnik svjetski poznatog talijanskog graditelja instrumenata Antonija Stradivarija (1644.-1737.).

Violončelo je najbolje početi svirati još u ranoj dobi. Iako je zahtjevan i traži rad, djeca se na početku s instrumentom itekako mogu zabaviti i zbližiti otkrivajući različite zvukove koje može proizvoditi. Sviranjem na čelu proizvodi se vrlo topao i moćan ton, što budi veliku radost kod svirača, što se pokazalo kroz iskustva velikog broja pedagoga.

Iako su najveći udio literature za violončelo napisali klasični autori i uglavnom se izvode klasične kompozicije, na ovom instrumentu se mogu svirati svi žanrovi glazbe: od etno do jazza i rock glazbe, gdje glas čela može veoma iznenaditi svojom bojom i moćnim tonom i otvoriti sviraču nova kreativna uzbuđenja.

Kontrabas je najveći gudački instrument koji ujedno ima najdublji ton.
Svoje podrijetlo vuče još iz 15.-17. stoljeća od instrumenta iz obitelji Viola da gamba.

Tijekom povijesti instrument se mijenjao. Sadašnji kontrabas ima 4 žice: E, A, D, G, koje se ugađaju po kvartama. U simfonijskom i komornom orkestru se koristi instrument sa 5 žica.

Također postoje dvije vrste gudala: „njemačko“- sa visokom žabicom i „francusko“- sa niskom žabicom, što znači da se danas u svijetu koriste dva načina držanja gudala.

Osim u orkestrima, kontrabas se koristi i u komornim sastavima. Veliki je broj izvrsnih solista - kontrabasista, koji uspjevaju pomaknuti granice kontrabasističke tehnike na virtuozni nivo.
Valja spomenuti i iznimnu ulogu kontrabasa u jazz sastavima.

Nastava na kontrabasu može početi u dobi od 9 do 10 godina, ali za to su potrebne male inačice instrumenata - takozvane kontrabas osminke i kontrabas polovinke. No, često se na kontrabas prijeđe s nekog drugog instrumenta u dobi od 13 do 15 godina ili kasnije. Posebno se za nastavu na kontrabasu organizira i pripremni stupanj od 2 godine, tijekom kojeg stariji učenik svladava gradivo potrebno za upis u srednju školu.