O klaviru
Klavir (ili glasovir) je glazbalo koje zvuk proizvodi udarom batića u žicu. Batići su mehanizmom povezani s tipkama koje svirač zvan pijanist, klavirist ili glasovirač pokreće prstima. Snagom udara i drugim vještinama prstiju i ruke dobro školovani pijanist postiže veoma profinjena sjenčanja zvuka pa je na klaviru moguće postići veliku izražajnost u oblikovanju glazbe. Zbog velikog opsega tonova, na klaviru možemo dobiti zvukove koje obuhvaća cijeli orkestar i svirati skladbe koje su cjelovite čak i kad svira sâm, bez ostalih glazbala. Vrhunac popularnosti klavir je proživio u 19. i početkom 20. stoljeća jer se na njemu moglo odsvirati gotovo sve. Ta popularnost je danas tek nešto manja, no još uvijek samostalnost i potpunost klavira privlače na sebe veliku pozornost kako slušatelja, tako i onih koji ga uče svirati.

Kratka povijest
Klavir je nastao spajanjem dvaju načela - jedno je nastajanje zvuka udarom u žicu, a drugo je dobivanje zvuka pomoću tipaka. Preteča po načinu stvaranja zvuka udarom u žicu bilo mu je glazbalo zvano dulcimer, široko rasprostranjeno Europom u srednjem vijeku - ili na hrvatskom cimbal; nastanak ovog instrumenta procjenjuje se na prije otprilike 2000 godina u Iranu. Svirač tog glazbala zvukove dobiva pomoću štapića - po jednog u svakoj ruci - na vrhu obloženih kožom ili drugim mekšim materijalom. Tim vrhovima on udara po otvorenom nizu žica ugođenih na razne visine. Nama je danas cimbal najpoznatiji po mađarskoj narodnoj glazbi, kao i narodnoj glazbi Međimurja.

Zvuk Cristoforijevog klavira (mp3)

Riječ klavir je njemačkog podrijetla (Klavier). Još raniji korijeni te riječi dolaze od latinske riječi clavis što znači “tipka”.

Glasovir je izvorni hrvatski naziv za klavir, što znači da je to sinonim - istoznačnica. Svejedno je kažemo li klavir ili glasovir. Riječ glasovir dolazi od vir glasova, dakle - glazbalo koji proizvodi vir, vrtlog glasova, tj. zvukova. Glasovir je hrvatska književna riječ, dok je klavir uobičajeniji u govornom jeziku, no jednako je ispravan izbor.

Pijanino je naziv jedne od varijanti klavira, namijenjenog prvenstveno za vježbanje tamo gdje ima manje prostora. Upravo zato što je to “mali klavir“, Talijani su ga nazvali pianino što bi na hrvatskom bilo klavirčić. Engleski se naziva upright piano što bi značilo uspravni klavir. Naziv naprosto opisuje položaj žica koji je kod pijanina okomit, za razliku od klavira u kojima su žice polegnute vodoravno. Pijanina su znatno pristupačnija po cijenama.

Metalne udaraljke
Metalne udaraljke su vrsta udaraljka kod kojih zvuk nastaje udaranjem batićima po metalnim cijevima, šipkama ili pločicama.
Neke metalne udaraljke: činele, metalofon, zvono, gong.

Činele
Sastoje se od dva tanka, u sredini ispupčena brončana tanjura promjera oko 40 cm. Svirač drži u svakoj ruci po jedan činel i udara jednim o drugi. O činel se može radi posebnih efekata udarati batićima timpana ili malog bubnja.

Metalofon
Udaraljka slična ksilofonu, sastoji se od drvenog ormarića za rezonanciju na kojem je pričvršćeno desetak različito ugođenih metalnih pločica. Ton se na metalofonu proizvodi udaranjem dvaju batića po pločicama.

Zvono
Ton se na zvonu proizvodi ili udaranjem zvona o zvono koje mirno visi ili pomoću klatna montiranog u zvonu, koje udara o plašt zvona kad se ono zanjiše. U orkestru se zvona nadomještaju nizom dugačkih cijevi različite duljine, koje slobodno vise i o koje se udara u njihovim gornjim dijelovima batom.

Gong
Gong je okrugao brončani disk, intenzivna, dugotrajna zvuka. Zvuk se proizvodi tako da se uvijek udara batićem u sredini diska koji visi. U simfonijskom orkestru zvuk gonga, ukusno i na pravom mjestu primijenjen, proizvodi jedinstven efekt uvođenja u novi dio glazbenog djela, ali može dati i specifičnu obojenost završetku kompozicije. Često se upotrebljava i kao signalno sredstvo.

Membranofone udaraljke
Još u vrijeme prvih civilizacija muzički instrumenti su bili podijeljeni na:

1.MEMBRANOFONE (instrumenti sa membranom od životinjske kože, preko koje se stvarao zvuk)
2.IDIOFONE (također udaraljke, poput membranofona, samo što se zvuk dobivao udarom jedne drvene palice o drugu)
3.KORDOFONE (ovi su instrumenti imali žice čijim se okidanjem stvarao ton, danas su to žičani instrumenti)
4.AEROFONE (ton se dobivao puhanjem zraka kroz cijev instrumenta, duhački instrumenti)

No do danas se ova podjela nije puno promijenila pa se instrumenti dijele na: žičane, duhačke, udaraljke.

MEMBRANOFONI INSTRUMENTI - lat. membrana = kožica, opna - su udaraljke kod kojih zvuk nastaje udaranjem ili trljanjem napete kože (bubanj, timpani, tamburin). Karakterističan je mirliton-cijev u koju se pjeva, a s druge strane se nalazi membrana koja stvara nazalni, groteskni prizvuk.

Bubanj
je najvažniji i najrašireniji instrument za isticanje ritma. Sastoji se od šupljeg metalnog valjka, preko čijih je otvorenih strana razapeta koža, o koju se udara rukom, drvenim batićem i slično. Kako nema određenu visinu tona, bubanj, odnosno njegova dionica, se zapisuje na jednoj crti. Zvuk bubnja može biti dubok i mukao, ali visok i svijetao-to ovisi o veličini i obliku bubnja i materijalu od kojeg je napravljen, te o vrsti, debljini i napetosti membrane. U umjetničkoj muzici razumijevaju se uglavnom 2 oblika:

MALI BUBANJ - ima valjak visok oko 15 cm, promjera oko 40 cm. Karakterističan, rezak zvuk malog bubnja postiže se napinjanjem jedne ili više žica preko kože na koju se ne udara i koja je manje napeta od one druge. O membranu se udara drvenim štapićima na čijim je krajevima zadebljanje.

VELIKI BUBANJ - ima valjak visok oko 40 cm, promjera i do 100 cm. O membranu od teleće kože udara se drvenim batićem vrha obloženog nekim mekanim materijalom. Zvuk velikog bubnja je dubok i mukao.

-kao posebnu vrstu malog bubnja spomenimo Wirbeltrommel-građen od drvenog valjka višeg nego što ga ima mali bubanj.
-u jazz muzici umjesto štapića se upotrebljavaju i metlice, štapići s lepezom tankih žica, kojima se udara ili trlja gornja ploča malog bubnja.

Timpani
su najvažniji membranofoni orkestralni instrumenti. Timpan se sastoji od bakrenog kotla (rezonatora) na čijem je otvoru napeta koža. Napetost kože kod suvremenog timpana može se mijenjati(pa prema tome i visina tona) s pomoću 8 zavrtanja koje pokreće mehanizam povezan s pedalom. Ton se proizvodi udarcima batića čiji su krajevi presvučeni pustom, kožom, plutom i slično.
Coperto - uputa da se koža timpana prekrije tkaninom, čime se dobiva prigušen zvuk. coperto - tal. prekriven.
Timpani su imali raznoliku upotrebu: u vojsci za davanje signala, ali također na dvorskim predstavama, turnirima i plesu. U orkestar su ušli u 17.st i na početku su imali isključivo solističku namjenu, ili su izvodili posebne efekte zajedno s puhačima. Bach i Handel su ih koristili ua pojačavanje bas-dionice. Suvremeni orkestri koriste timpane kao solističke instrumente, a pišu se djela za 4 ili čak 5 timpana.

Tamburin
je posebna vrsta bubnja kod kojeg je koža razapeta samo s jedne strane, a u prorezima na obruču smješteni su parovi metalnih pločica ili ili praporaca. Sastoji se najčešće od drvenog obruča visokog 6-7cm,promjera oko 25-30cm. Zvuk mu je kratak, a dobiva se tako da se instrument rukom trese ili udara po koži (ili obruču) ili struže po koži.